100m
Home
-Novosti
-Drzavni rekordi
-Osvajači medalja
-Tablica sezone
-Kalendar
-Klubovi
-Sprinteri
-Norme
-Arhiva
-Galerija
-Video
Bosna i Hercegovina
-Forum
-Historija
-Atletske staze
-Atletski savez BiH
-Katalog
-Kontakt
-Impresije
-Anketa
-Knjiga gostiju
100m
-200m
-Linkovi
-Top 10
-Sub-11 "club"
100m
Atletska disciplina 100m je područje apsolutne brzine. Kada se oglasi pištolj, atletičari napunjeni adrenalinom moraju reagirati u trenu. 100m zahtijeva izuzetne reflekse na startu i veliku eksplozivnu snagu. U prvih nekoliko koraka sprinteri moraju imati savršenu kontrolu pokreta i ravnoteže , zatim moraju koristiti svoju vještinu ubrzanja da bi dostigli maksimalnu brzinu. Kako je teško očuvati maksimalnu brzinu poslije 6-7 sekundi, sprinteri moraju imati snažne mišiće i opuštajuću tehniku. Uspostavljanje prave ravnoteže između frekvencije i dužine koraka, ključ je sprinterske tehnike. 100m metara se dakle može podijeliti u 3 osnovne faze: start, ubrzanje i finiš.
U početku se ova disciplina trčala na travnatoj stazi ili na "cinder"(crna šljaka) stazi čija je dužina bila 100 yardi(91.44m) prema britanskim mjerama, a kasnije je utjecajem ostalih zemalja to pretvoreno u 100m. Sprinteri su startali iz visokog starta sve do 1887 godine, kada je Charles H.Sherrill(USA) iskopao malene rupe za stopala na stazi i pokušao niski start, koji se sa nekoliko malih izmjena i danas koristi. Treneri George Breshnahan i William Tuttle(USA) su 1928-29 godine izumili startne blokove za učinkovitiji start. IAAF je službeno dopustila upotrebu tih blokova 1937 godine, a godinu kasnije objavila je da rekord neće biti priznat bez očitanja brzine vjetra. Maksimalna dopuštena brzina vjetra je i do danas ostala 2 metra/sekundi. Primitivna eksperimentiranja sa električninim mjerenjima vremena sprinterskih utrka potječu iz prve četvrtine prošlog stoljeća. Ova tehnologija se tako razvila da su se od 1 siječnja 1977 godine samo elektronički izmjerena vremena priznavala kao svjetski rekord. Foto finiš kamera(u upotrebi od 1932) je omogućila pravedne utrke. Današnjom tehnologijom, pobjednici se mogu razabrati i u tisućinku sekunde. Upotreba sintetičke staze također je pomogla poboljšanju sprinterskih vremena.
Prvi svjetski rekord na 100yardi postavio je na sintetičkoj stazi 1963 Bob Hayes(9.1), dok je Jim Hines postavio svjetski rekord 9.9 na 100m u Meksiku, 1968 godine na Olimpijadi.
U početku se ova disciplina trčala na travnatoj stazi ili na "cinder"(crna šljaka) stazi čija je dužina bila 100 yardi(91.44m) prema britanskim mjerama, a kasnije je utjecajem ostalih zemalja to pretvoreno u 100m. Sprinteri su startali iz visokog starta sve do 1887 godine, kada je Charles H.Sherrill(USA) iskopao malene rupe za stopala na stazi i pokušao niski start, koji se sa nekoliko malih izmjena i danas koristi. Treneri George Breshnahan i William Tuttle(USA) su 1928-29 godine izumili startne blokove za učinkovitiji start. IAAF je službeno dopustila upotrebu tih blokova 1937 godine, a godinu kasnije objavila je da rekord neće biti priznat bez očitanja brzine vjetra. Maksimalna dopuštena brzina vjetra je i do danas ostala 2 metra/sekundi. Primitivna eksperimentiranja sa električninim mjerenjima vremena sprinterskih utrka potječu iz prve četvrtine prošlog stoljeća. Ova tehnologija se tako razvila da su se od 1 siječnja 1977 godine samo elektronički izmjerena vremena priznavala kao svjetski rekord. Foto finiš kamera(u upotrebi od 1932) je omogućila pravedne utrke. Današnjom tehnologijom, pobjednici se mogu razabrati i u tisućinku sekunde. Upotreba sintetičke staze također je pomogla poboljšanju sprinterskih vremena.Prvi svjetski rekord na 100yardi postavio je na sintetičkoj stazi 1963 Bob Hayes(9.1), dok je Jim Hines postavio svjetski rekord 9.9 na 100m u Meksiku, 1968 godine na Olimpijadi.